Srednja škola Isidora Kršnjavoga Našice

Svake godine profesori Društveno-humanističkog aktiva maturante naše škole vode u posjet Gradu heroju - Vukovaru. Čine to u sklopu predmeta geografije, povijesti, etike i vjeronauka. Tako su ove godine 86 maturanata, učenika 4. a og, 4. b og i 4. pmg, te nekoliko učenika 4. jg i 2. a ek) u pratnji profesorica Marine Međurečan, Marine Jakobović, Nikoline Pavlović, Marine Pavičić i Senke Erdeš, imali su 24. studenog priliku poći na terensku nastavu u Vukovarsko-srijemsku županiju.

Lijep i sunčan, ali prohladan dan, nama je bio ugodan, no sjećanja na prošlotjednu povorku, prijepori oko ćirilice, braniteljske teme, priče o praznoj socijalnoj samoposluzi u Vukovaru... sve je bilo tu. Grad na kojem se lome 'politička koplja', grad patnje i boli, ponosa i izdržljivosti naših ljudi, grad simbol ljubavi prema domovini dočekao nas je okupan suncem i užurbanim stanovnicima koji su hitali za svojim poslovima ili se tek užurbano sklanjali s britke slavonske hladnoće. Dunav je tekao miran i širok, još pomalo zavijen u maglu.

Prošavši Grad, produžili smo nizvodno prema Šarengradu, prigradskom naselju grada Iloka. Šarengrad je poput ostalih drevnih naselja uz Dunav bio prapovijesna gradina čiji se ostaci vide kada se cestom spuštate prema mjestu. U doba rimske prevlasti na Dunavu tu je bila smještena promatračnica. U srednjem vijeku razvio se posjed, možda u sastavu staroga romaničkoga benediktinskog ili templarskog samostana iz 11. stoljeća, koji su Tatari temeljito razorili 1242. u provali na hrvatske krajeve. Danas u Šarengradu živi oko 800 stanovnika, a imaju i osnovnu školu, poštu, crkvu, samostan karmelićanki...

Tijekom Domovinskog rata grad Ilok okružile su srpske vojne snage i dale ultimatum da se stanovništvo mora iseliti do 21. listopada 1991. godine. Unatoč apelima za pomoć preko 5000 ljudi moralo je krenuti preko Šida prema Vinkovcima. Tijekom povratka 1997. godine stanovnici su zatekli tek ostatke pljačke i mnoge ruševine, a malobrojni koji su ostali tijekom okupacije svjedočili su o pretrpljenim strahovima i zlostavljanjima. Ista je sudbina dočekala i Šarengrad.

Crkva sv. Petra i Pavla u Šarengradu danas je obnovljena, a nas je put vodio do jedinog očuvanog srednjovjekonog samostana u Slavoniji, danog karmelićanama na korištenje, a u kojem je smješteno muško bratstvo „Sv. Petar i Pavao“ zajednice Cenacolo. Ova zajednica u Hrvatskoj ima 8 kuća, a u svijetu 57. U nju ulaze mladi ljudi koji su izgubili smisao života, koje je zahvatila ovisnost kocke, droge, alkohola, video igrica, računalnih igrica... Osnovala ju je s. Elvira u Italiji gdje se nalazi i matična kuća. Ova zajednica u Cenacolu prije dvije je godine proslavila svoju desetu obljetnicu, a kroz nju je prošlo oko 900 mladića od 14 do 60 godina starosti. Molitva, rad, stroga disciplina, stjecanje novih životnih navika, preuzimanje odgovornosti za svaki svoj čin – pomažu ovim ljudima stati na svoje noge, obnoviti svoj život, izgraditi nove odnose s ljudima oko sebe ili ih obnoviti, steći nova iskustva i sagledati svoj život iz nove, pročišćene perspektive.

Dečki u ovoj zajednici žive od providnosti dobrih ljudi, ali i sami uzgajaju voće i povrće, imaju kravu od čijega mlijeka prave svježi sir, uzgajaju svinje, izrađuju razne predmete koje prodaju… Dan im je ispunjen i bogat, a mi smo s njima proveli nešto više od dva sata i prošlo nam je za tren. Doznali smo i da momci u zajednici ostaju onoliko koliko misle da treba – mogu otići kada požele, ali preporuka je tri godine. U svemu sudjeluju i obitelji koje prolaze tzv. kolokvije. Svima je njima važno obnoviti obiteljsko povjerenje i zaživjeti novi obiteljski Uskrs.

Naši vodiči Dražen, Mario i Dinko bili su iskreni, otvoreni i pomalo uzbuđeni dok su nam svjedočili o svojim životima, a posebno nas se dojmilo njihovo svjedočenje o opasnostima kladionica i kockarnica koje su strahovito pogubne i danas vode u najgoru vrstu ovisnosti, najteže izlječivu – ovisnost o kocki.

Nakon srdačnog rastanka s dečkima, zaputili smo se natrag prema Spomen domu na Ovčari i samom mjestu stratišta gdje su pogubljeni 261 ranjenik i civil. Molili smo za duše pogubljenih, za njihove obitelji, ali i za krvnike i njihove duše te oprost i pomirenje.

Slijedio je put natrag do grada i posjet Mjestu sjećanja – Vukovarska bolnica 1991. Iako su većina naših maturanata i na Ovčari i u ovdje bili i kao osmaši, svejedno je vrijedilo ponovno čuti i vidjeti priče o hrabrim ljudima, bezumlju napadača, vrijednosti života i istine…

Nažalost, vrijeme nas je 'pregazilo' i nakon kratkog slobodnog vremena morali smo natrag u Našice. Ostaje nam posjetiti franjevački samostan i crkvu sv. Filipa i Jakova čije su zidine također, uz fratre, prošle svoj križni put – baš kao i ljudi i Grad.

Nikolina Pavlović, prof.