Srednja škola Isidora Kršnjavoga Našice

Ljerka Nađ - Baričević rođena je 20. veljače 1959. u Slavonskoj Orahovici. Godine 1983. diplomirala je na Pedagoškom fakultetu u Osijeku te postigla visoku stručnu spremu i stekla zvanje profesora engleskog jezika i književnosti i njemačkog jezika i književnosti.

Godine 1983. zapošljava se u našičkoj osnovnoj školi gdje je predavala godinu dana, a zatim se zapošljava u slatinskoj srednjoj školi te u osnovnoj školi u Jelisavcu. U našičkoj srednjoj školi započinje raditi 1987. godine te predaje predmete Engleski jezik i književnost i Njemački jezik i književnost.

Nakon više od trideset godina rada u sustavu odgoja i obrazovanja, godine 2016. napreduje u zvanje prof. mentor, a 2021. godine stječe trajno zvanje profesor mentor. Profesorici Ljerki, nakon trideset i devet godina radnog staža, želimo dugu, sretnu i šarenu mirovinu.

Prigodni domjenak pripremili su učenici i nastavnici ugostiteljske struke.

Dojmovi kolegica iz aktiva...

ZENITA:

Teško je naći prigodne riječi povodom Ljerkina odlaska u mirovinu kada se borim sa sebičnim osjećajem „voljela bih da ne odlazi jer nedostajat će mi“ i „sretna sam zbog nje, jer odlazak u mirovinu je ono što ona želi“.

Tijekom naše suradnje bila je uvijek glas razuma, a opet, nikada bezosjećajna. Bila nam je uzor po svom odgovornom ponašanju, zalaganju da učenicima pruži znanje, kolegijalnom odnosu, susretljivosti, osjećaju za pravdu i poštenju. Najviše će mi u školi nedostajati njezin širok osmijeh koji kaže „baš mi je drago što te vidim“. Morat ćemo se prilagoditi situaciji i od sada malo češće nego dosad dolaziti k njoj na kavu i kolače. I po osmijehe.

 IVANA:

Ljerka je zaista predivna osoba - iskrena, konstruktivna i dobronamjerna. Iako su nas razdvajale smjene, razveselila bih se kad nam se poklopio raspored i kad smo se mogle podružiti u kabinetu. Uvijek me saslušala, dala savjet i podršku. 

 MARIJA KRAMARIĆ:

Nedostajat će mi onaj brzi hod, lupanje potpetica po hodniku i veseli pozdrav pri svakom ulasku u kabinet. Nedostajat će mi dogovor za kavicu pod zajedničkom pauzom. Nedostajat će mi Ljerka! Ali neću biti tužna, bilo bi sebično jer znam koliko se strašno raduje odlasku u mirovinu i koliko dugo već odbrojava dane... Znam da će zasluženo ujutro dugo piti kavu, poslikati svoje cvijeće, objaviti slike i ići u duge šetnje sa Timijem. Radit će ono što najviše voli! Isto tako znam da ćemo se i dalje družiti na neslužbenim aktivima kod nekoga ili na nekoj terasi u gradu. Od srca joj želim da radi samo ono što voli i želi uz dobro zdravlje još dugi niz godina...

 MARIJA BOŽIČANIN:

Iako sam samo nekoliko godina imala priliku družiti se i učiti od tete Ljerke teško mi je zamisliti tjedan nastave bez da bar koji put čujem prepoznatljivo kuckanje potpetica i „O, Maro“ uz obostrani osmijeh i dobijem bar pokoji savjet kako nešto bolje izvesti, koju aktivnost izabrati, kako se nositi s nekom novonastalom situacijom. A opet, znam da tu nije kraj našim druženjima, samo će se lokacija promijeniti i znam da je zaslužena mirovina u kojoj će se opuštati i uživati u svom cvijeću ono što si teta Ljerka želi, pa se, eto, i radujem zbog nje.

 BARBARA BOŠNJAK:

Moram priznati da se s težim zadatkom od ovog oproštaja od Ljerke nisam dugo susrela. Danima odgađam pisanje, svjesna činjenice da čim započnem prvu rečenicu, to je to... Ljerka stvarno ode. Kroz cijelu nastavnu godinu smo povremeno spominjale odlazak u mirovinu, no niti u jednom trenutku se nije činio stvarnim. Do sada. Kavica utorkom ujutro prije prvog sata, komentiranje Bridgertona tijekom malih odmora, prepričavanje doživljaja iz razreda… samo su neki detalji na koje nagodinu ne mogu računati. No, nisam tužna. Zapravo, jesam, ali ne radi se o meni. Svaki je kraj ujedno i početak. Ljerki stoga želim pregršt razloga za smijeh, više knjiga nego stigne pročitati i biljaka nego stigne zaliti, a najviše joj želim zdravlja i zadovoljstva. Znam da ću još dugo osluškivati ne bih li čula taj karakterističan hod, prepoznatljiv i uz zatvorena vrata kabineta, dok se ne pojavi uvijek nasmijano lice uz povik: “Barbarice, hoćemo kavicu?”. 

MIRELA:

Ljerka. Uvijek dostupna, uvijek hitra, uvijek brižna i spremna jednom riječju ili rečenicom unijeti vedrinu u razgovor, u nastavni sat, u onaj petominutni odmor i na kraju radnog dana reći: „Da te povezem doma?“ Uvijek stručna, organizirana, predana, nesebično daruje i znanje i iskustvo i do posljednjeg sata kemijskim olovkama u određenoj boji zapisuje nastavne sate i jedinice i tako do posljednjeg radnog dana navedenog u nastavničkom suputniku. Neustrašiva. Ovladava i digitalnim tehnologijama i školu napušta ne samo kao nezamjenjiva kolegica, već i omiljena razrednica. Od mentorice do prijateljice, podrške i savjetnice o nizu životnih situacija i kada su djeca mala, i kada su velika, i kada treba nešto ukusno ispeći i skuhati, a tek kada su u pitanju cvjetne gredice, naša vrtlarica s pravom nosi cvjetno ime.  I na samom kraju… Ljerka, lijepo je što postojite!

VEDRANA:

Istovremeno sam vrlo sretna i vrlo tužna jer moja profesorica, mentorica i nadasve kolegica Ljerka odlazi u posve zasluženu mirovinu. Ona je naš glas razuma i naša mudrost utjelovljena u osobi koja se više desetaka godina nije promijenila: mlađahna, vesela, oštroumna i britka jezika, nadahnjivala je ne samo nas već i sve ostale kolege i svoje učenike. Nema veze što odlazi na doživotan odmor, mi ćemo ju i dalje povremeno "ugnjaviti" za koji savjet.

Nothing but love for ya, nothing but love! 

Odmori se, Ljerka, zaslužila si!