Srednja škola Isidora Kršnjavoga Našice

Obilježavajući manifestaciju Noć knjige 2018., školska knjižnica provela je nekoliko aktivnosti s ciljem tematiziranja knjige te poticanja čitanja i pisanja priča.

Učenica Lorena Damjanović (4. b OG) tijekom ove školske godine (razdoblje 4. rujna 2017./23. travnja 2018.) pročitala je najviše knjiga (18 naslova) te stekla titulu naj-čitateljice škole. Nagrađena je prigodnim poklonom – knjigom.

Također, proveden je fotografski i literarni natječaj za učenike škole s temama: Ja sam OK, a ti? i Knjiga iz 2222. godine. Učenica 1. razreda PMG-a Matea Boškić, sudjelujući u oba natječaja, također je nagrađena prigodnim poklonom – knjigom. Mateine fotografije i priču možete pogledati i pročitati u nastavku teksta.

Nagrađena fotografija  Moj crni anđele 

Ostale Mateine fotografije

Ljubav na prvi pogled - knjiga

Zaboravljena riječ

Tišina - najbolje što mogu izgovoriti

Zaglušeni razum

Priča 

Knjiga iz 2222. godine

U svibnju 2018. išla sam s roditeljima u obilazak Šibenika. Vožnja je bila ugodna, obasjavalo nas je sunce. U ruci sam držala knjigu „Nikad ne znaš“ autorice Chery Stevens i lagano ju čitala. Odjednom sam čula škripanje automobilskih guma i osjetila snažno udaranje glavom od prozor.

Na mjesto nesreće stigla je hitna pomoć. Bila sam u nesvijesti te imala jako krvarenje arkade. Doktori su to protumačili kao tešku traumu mozga. Poslali su me na RTG mozga u komoru. Otišla sam. Pojavila se u nekom vremeplovu gdje mi je netko rekao da me šalje 204 godine u budućnost jer kada se nesreća dogodila sam stala na 204. stranici. Rekao mi je da me šalje u Mezolipian i da tamo imam zadaću, onda je nestao. Vremeplovom sam došla u Mezolipian, grad samih robota koji sa sobom nose 6 knjiga. Sve je bilo sagrađeno od stranica, papira…Odmah sam htjela otići u knjižnicu. Svi roboti su me gledali čudno jer ja sam ČOVJEK. Našla sam visoku građevinu, shvatila sam da je knjižnica. Htjela sam ući, ali nisam znala otvoriti vrata, brava je bila od korica knjiga i bila je teška. Čekala sam da neki robot uđe pa ja za njim, tako je i bilo. Ušla sam i bilo mi je nešto čudno. Knjige nisu bile na policama nego posložene na podu u hrpi po 6. Uzela sam jednu hrpu i krenula do robota zadužiti knjige. Čudno me pogledao, pitao tko sam i odakle sam. Ne znam kako, ali on je razumio hrvatski. Sumnjičavim pogledom mi je zadužio knjige. Pitala sam ga što znači 6 jer su mi se vrtjele misli po glavi kao je li im to sveti broj, broj koji označava članove obitelji/sekte. Rekao mi je da je to zbroj znamenki 2,0 i 4. Problijedjela sam i krenula prema izlazu, nisam shvatila sam mi je ispala moja krvava knjiga. Odjednom sam osjetila da me netko uhvatio za zapešće i odveo do „samnice“. Roboti su me bacili unutra i udarila sam glavom od stol. Počelo je podrhtavanje u mojoj glavi. Ispred mene se našla „Knjiga iz 2222., tajna i budućnost Mezolipiana.“ Došla sam do zanimljivog dijela kada je Glavni robot ušao s nekom spravom za mučenje i prislonio mi ju uz vrat. Podrhtavanje je bilo sve jače. U jednom trenutku strpala sam knjigu pod haljinu. Iznenada sam se našla u vremeplovu i onaj glas mi je rekao da sam izvršila odličan posao kao i da me spasio od smrti jer sam uzela onu knjigu sa sobom. Promrmljao je da pogledam na 204. stranicu.

Vratila sam se. Mogu reći u stvarnost. Nalazila se na RTG-u. Izašla sam iz komore i došla u sobu. Tata mi je dao obje moje knjige. Drugu, ovu iz Mezolipiana, nisam prepoznala. Iz magle sam se sjetila onoga ili sna, ili znaka skore smrti ili stvarnosti. Pogledala sam 204. stranicu i pisalo je: “Promjena budućnosti upravo se dogodila, hvala ti!“ Uz svu bol, lagano sam se nasmijala i zaklopila oči.

Matea Boškić, 1. PMG