Srednja škola Isidora Kršnjavoga Našice

SLAVONSKOJ ŠUMI I ISIDORU KRŠNJAVOM U ČAST PRIGODNICA I HRAST

Našički gimnazijalci Ivan Prošić i Lovro Ibriks iz 2. a OG izvornim zapisom Isidora Kršnjavoga LISTOVI IZ SLAVONIJE i svečanom odorom pročelnika Odjela za bogoštovlje i nastavu s početka 20. st. obogatili su gradonačelnikovu sadnju hrasta lužnjka u perivoju uz mali (Markov) dvorac ili nekadašnju gimnaziju – prvu našičku srednju školu utemeljenu 10. rujna 1954. Tako je povodom 170. obljetnice rođenja tog našeg slavnog sugrađanina pomlađen zeleni mozaik našega grada u sklopu ovogodišnjih Dana slavonskih šuma i sjećanja na početak rada našičke srednje škole.

O želji Isidora Kršnjavog da mu posljednje počivalište bude u sjeni hrasta govorila je i nazočne pozdravila  predsjednica Ogranka MH  i ravnateljica Zavičajnog muzeja u Našicama prof. Silvija Lučevnjak, a mladicu je posadio našički gradonačelnik i šumarski stručnjak mr. sc. Krešimir Žagar uz nazočnost sustručnjaka i sudionika manifestacije DSŠ. U šarenilu tradicionalnog obrtničkog sajma povijesno prepoznatljiva bila je svečana odora Isidora Kršnjavoga, koju je Ivan dostojanstveno nosio i njome se ponosio, a prema foto-predlošku odoru su  izradile vrijedne tekstilke naše škole uz stručni nadzor prof. Jasne Penić.  

Čitajući sjetne, tugaljive, gdjegdje tradicijskim ponosom prožete “stare uspomene” ili Listove iz Slavonije Isidora KRšnjavoga, diveći se njegovom likovnom, estetskom i graditeljskom umu i umijeću, njegovom domoljublju, čovjekoljublju i bogoljublju, ne zaboravimo: Kršnjavi nije tražio drugo doli opće dobro svoga naroda, a kroz to napredak čovječanstva. To je bila njegova ambicija i jedini cilj. (Vienac, 1927.) Naša škola postoji, živi i radi u znaku Isidorova imena, u snazi Duha i njegove misli za sva vremena: Nije dosta ljubiti domovinu i narod svoj vatreno, već treba trijezno i razborito raditi za nj. Neka tu misao zrcali i hrast u spomen na velikoga graditelja hrvatske kulture, znanosti i prosvjete, na radost i ponos ovom gradu, na čast prošlim, sadašnjim i budućim naraštajima naših učenika, svim Našičanima i našim gostima! 

   PRIGODNICA: “…Široke pustare među tvojimi gradovi, čudne, slamom pokrite kolibe i povrtlje na ledinah sred grada, konji na paši po gradu, baš kao usred kakve slavonske šume… Zašto mi se sve to činilo idilično, zašto sam se tomu veselije nasmijao, nego kad u velegradovih prođoh krasnim kićenim perivojem?  …Grade moj, zlatni su ti bedemi, a dugi redovi stabalah po tvojih livadah puni su čarolijah, svaki od tvojih komaracah pjeva kao slavulj, svaki prašak tvoje suncem pozlaćene prašine liek je  i melem pun čudotvorne sile. Srebrno lišće tvojih jablanovah, koji su poredani baš vojničkim redom, liepo i suglasno šapće, pa što šapće? Same pjesme pune najljepšeg sadržaja, pjesme žarke o ljubavi i te kakove ljubavi…

O mladosti, mladosti, ti cviete čovječjeg života, svaki dan bih rado umirao kad bih te tim obnoviti mogao, o mladosti, blago izgubljeno za onoga koji ti vrijednost ne cijeni, liepa mladosti moja! Kako li sam bio tad naivan i sretan…

Kako su naša sela prije petdeset godinah bila krasna! Još za dvadeset godinah neće biti toj staroj ljepoti ni traga… Nekada je berba bila vesela, pucalo se, pjevalo se, pjevale su se gromoglasno starovjerske naše narodne pjesme, kojim smo se otuđili, kao i našem domaćem obrtu, kao našem narodnom pravu, pa i našoj narodnoj poeziji. Ima krajevah u Slavoniji, gdje je kartanje tako preotelo mah, da činovnici svoj dužnost zaboravljaju, jer se igraju keca dan i noć, gdje se ciele oblitelji bacaju u nevolju zbog nesretnoga kartanja… Pođoh putem dalje… Krasan jesenski dan otvorio nam srdce i dušu veselju, ljepoti i  osjećaju sreće... Nema predjela u Slavoniji, koji bi tako kao ovaj naličio talijanskim ravnicam zarubljenim krasnimi gorami, plemenitih crtah i oblikah. U jesen svaki se kraj čini ljepšim jer ga obliju žarke boje. Kao što sunce na zapadu sve porumeni i pozlati, tako prirodna snaga prije nego pođe na počinak, pogrijava još jedanput sve povišenom ljepotom. Oranice su kao lahkom pozlatom presvučene, lišće na grmlju i stablih naliči bujnomu cvieću, zrak je bistar, nebo krepko plavo, ljepše negoli u samom proljeću, a daleke gore kao da su od dragog kamenja, a ne od obične zemlje… Sve su to oaze iskona i vodilje za budućnost.” (Isidor Kršnjavi)  

Prigoda i prizor za pamćenje, baš kao na slici… – kažu sugrađani oduševljeni inicijativom sadnje hrasta te idejom oživljavanja duha, lika i misli uvijek aktualnog Isidora Kršnjavog čiji su tragovi vidljivi u našem gradu već niz godina, a sada je i naš naraštaj s njim ovjekovječen i u perivoj ukorijenjen. 

Marija Pepelko