Predavanje predsjednice Udruge slijepih gđe. Tatjane Bele
Nekoć davno, jedan je slijepi putnik zapisao: „Idem ja tako svojim putem polako, sa svojim štapom svoja posla gledam i u tom vašem velikom, svoj mali svijet tražim.“
Tatjana Bela, predsjednica Udruge slijepih, Našice ostvarila je s našim učenicima volonterima interaktivnu radionicu s temom slijepih i slabovidnih osoba.Radionica je bila impresivna i već u startu smo svi utihnuli i naćulili uši. Gospođa Tatjana volontere je upoznala s jednim za nas nepoznatim svijetom. Pomno smo slušali i saznali iz „prve ruke“ kako je biti roditelj osobi koja je rođena s cerebralnom paralizom i slijepa, a to je naš donedavni učenik Borna. Doznali smo o tome što sve može slijepa osoba, koliko je samostalna. Može sve u prostoru koji mu je poznat i kada se stvari uvijek odlože tamo gdje redovno trebaju stajati. Naravno ogroman trud i edukaciju su kao roditelji Tatjana i Tihomir uložili kako bi se Borna socijalizirao i obrazovao. Iznenadila nas je informacija kako je Borna na Brailleov pisaći stroj Perkins, počeo raditi sa pet i pol godina, a sa sedam godina znao brajicu i tako došao pismen u školu. U šestom razredu osnovne škole naučio je „slijepo pisanje“ na tipkovnicu i tako se snalazi na svim informatičkim uređajima. Danas, Borna svira bubnjeve, a želio bi se i zaposliti. U drugom dijelu radionice volonteri su imali izloženu brajicu i izazov da sami napišu poneku riječ.
Uz naša, gospođa Tatjana nam je ponudila niz konkretnih pitanja vezanih za slijepe osobe te kako reagirati u ponekoj situaciji. Npr. što slijepe osobe najčešće koriste za kretanje i snalaženje u prostoru? Osim bijelog štapa, saznali smo da im je na raspolaganju i pas vodič, zatim na nogostupima postoje zvučne oznake i semafori.
Zapitali smo se što je Brailleovo pismo i mogu li slijepe osobe koristiti računala? Saznali smo da slijepe osobe čitaju brajicom i audio sadržajem, da mogu „gledati“ filmove uz audio deskripciju, da novac prepoznaju dodirom i razlikama u veličini, zanimljive su njihove mogućnosti sudjelovanja u pikadu, visećoj kuglani, kolektivno igranje zvučnom loptom. Zatekli smo se pred upitom, kako mogu pomoći slijepoj osobi na ulici? Dakako, obratiti joj se s upitom, treba li pomoć, ponuditi svoju ruku da se uhvati za nas.
U zadnjem dijelu smo pogledali dva dokumentarca o kretanju slijepih osoba i komunikaciji sa slijepom osobom. Razišli se puni dojmova i promišljanja o izazovima i različitostima i u svijetu volontiranja, empatiji i spremnosti pomoći bližnjima.
Fotografije možete pogledati ovdje
Anđelko Cvijetović, prof.
