2013-04-18 17:41:59

„Kako smo od psića postale tračerice?!“

(priča učenice Marije Čiček o dojmovima s Državnog LiDraNa)

Nakon napisane knjige, snimljenog filma ili predstave,  najčešće se zahvaljuje mentorima, izdavačima, obitelji, prijateljima, a mi… mi ćemo zahvaliti – ledu. Pitate se: '' Kakav led? Što?''

Duga priča, no dopustite da vam objasnimo.

Jednog hladnog, nagađate, zimskog dana, naša profesorica Lea odlučila je napraviti predstavu. Glumci: Lucija, Marija i Tea. Mjesto radnje: učionica broj 16. Vrijeme radnje: radna subota. Čitajući 'friško' isprintan tekst, glumice izgledaju zadovoljno. Nakon nekoliko tzv. čitalačkih proba, započinjemo s ozbiljnim radom. Glumice su nekako nezadovoljne svojim radom. Glumački ansambl napušta Tea. Ostaju Lea, Marija i Lucija. Hoće li uspjeti? Sve je više bivalo jasnije da glumicama nekako nije „sjeo“ tekst. Izgleda da ništa od predstave.

Bliži se doček Nove godine. Vrijeme radnje: 31. prosinca, popodne. Mjesto radnje: na uglu kod trgovine. Namjera: kupiti bocu vode. Naša profesorica izlazi iz zgrade. Hladno je, no  ne pada snijeg. Laganim korakom kreće prema trgovini, dolazi do ugla i...TRAS! Ne sluteći da je dolje led, naša je profesorica pala. Simptomi: bol u rebrima. Preporuka: strogo mirovanje. Profesorici ne preostaje ništa drugo, nego da odmara.

Sretna Nova godina! U isto vrijeme, Lucija i Marija primaju poruku da oko 5 popodne dođu u profesoričin stan. Profesorica je malo bolje, no i dalje je jako boli. Američki dramski pisac, John Patrick je rekao kako bol potiče čovjeka da misli. Naime, naša je profesorica smislila novu predstavu. Nakon već prvog čitanja, to je bilo to! Zadvoljna profesorica, zadovoljne glumice, svi su sretni i zadovoljni. Izgleda da ćemo ipak imati predstavu. Da se razumijemo, nemamo mi ništa protiv prve predstave, ali puno bolje smo se pronašle u ulozi tračerica, nego u ulogama pasa.

Nakon svega 2 tjedna vježbanja, došao je školski Lidrano. Prolazimo dalje! (konkurencija je bila oštra). Međuopćinski lidrano –  riješile ''na 'ladno''.  Dolazimo na županijski Lidrano. Zadovoljne već postignutim uspjehom, pomirene da ne idemo dalje, sjedimo nakon odglumljene predstave i gledamo ostale predstave. Kad ono... Predložene smo za dražavni lidrano i na kraju - pozvane.

Već su nas mnogi pitali: ''Koji ste bili?'' Državni Lidrano nije natjecanje, već smotra. Dakle s-m-o-t-r-a. Iz svake regije su izabrane, prema prosudbenom povjerenstvu, najbolje predstave. Naš izbornik Mario Kovač, kazališni i filmski redatelj, odlučio je da će naša predstava ''Dorobilica“, uz predstavu iz Nove Gradiške,  predstavljati četiri slavonske županije.

Mjesto radnje: Primošten. Vrijeme radnje: 9.-11. travnja. Vremenska prognoza: nacrtano sunce sva tri dana. Na Lidranu nisu bile samo predstave, već i pojedinačni nastupi, novinarski i literarni radovi. Bilo je lijepo vidjeti što sve rade naši vršnjaci, kako gledaju na umjetnost, na današnje probleme (koji su često bili teme uradaka). Pogledali smo 13 predstava. Neke su nas nasmijale do suza, neke nas zamislile, neke rastužile, a bilo je i nekih nakon kojih smo se pitali: ''Što je ovo sad bilo?''.  Nakon svih odgledanih predstava, slijedi ''okrugli stol''. Stručno povjerenstvo iznosi kritike i pohvale. Dok nije došao red na nas, razmišljale smo što bi nam mogli reći. Dobile smo pozitivne kritike kakve nismo ni očekivale. Lidrano su zatvorili najbolji izvođači. Publiku je nasmijala predstava '' Zdravstveni odgoj u Mrduši Donjoj'',  dubrovačke Ekonomske i trgovačke škole (preporučamo da pogledate na you tube-u). Nakon nekoliko ''fotosešna'' kraj plaže, s punom glavom imena novih ljudi i lunch paketom, napuštamo predivan Primošten. Izgleda da se trud stvarno isplatio.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


Srednja škola Isidora Kršnjavoga Našice