Cilj je bio upoznavanje Crne Gore. Putovali su preko Bosne i Hercegovine, kroz Zenicu, Sarajevo, Jablanicu, dolinom Neretve do Metkovića, Dubrovnika i Herceg Novog. Kratko su se zaustavili u Herceg Novom, gradu koji spaja romanički, bizantski i gotički stil mediteranskog izgleda. Prošetali su kroz stari dio grada koji je poznat po stablima mimoza i kamenim stubištima: Sahat kula, Kanli kula, Španjola, Forte mare… Krajnji je cilj prvog dana putovanja bilo mjestašce Bijela, smješteno uz samo morsku obalu gdje se nalazio i hotel u kojem su bili smješteni.

Drugi su dan krenuli trajektom kroz Kotorski zaljev do Kotora, srednjovjekovnog grada smještenog u podnožju brda Sveti Ivan. Razgledali su povijesnu gradsku jezgru unutar bedema Staroga grada – nekoliko manjih trgova, katoličke i pravoslavne crkve i katedralu Svetog Trifuna iz 12. stoljeća. Kotor ima dugu pomorsku tradiciju pa se u gradu nalaze brojne palače bogatih pomoraca. Posjetili su i Pomorski muzej koji čuva uspomenu na slavnu Boku i Bokeljsku mornaricu – portreti znamenitih kapetana, modeli starih galija i jedrenjaka, navigacijski instrumenti… Nakon Kotora uslijedio je posjet Budvi, gradu koji je smješten u zaljevu, uz brojne prekrasne plaže. Obišli su Citadelu, Stari grad, gradske zidine i crkve. Zadnje je odredište drugoga dana bilo panoramsko razgledanje starog ribarskog naselja Svetog Stefana, koji se smjestio na istoimenom otočiću koji je povezan s kopnom kamenitom prevlakom dajući mu izgled poluotoka. Sveti Stefan je jedna od najpopularnijih turističkih lokacija u Crnoj gori na kojem su koncerte održali Madonna, Lenny Kravitz i Rolling Stonesi, ali nedostupan „malim ljudima“ jer je iznajmljen bogatim ruskim i arapskim tajkunima  koji dopuštaju ulazak samo svojim gostima. Veliki dio znamenitosti i ljepota Crne Gore je, nažalost, rasprodan. Potom je uslijedio povratak u Bijelu, uživanje u suncu, plaži i moru, a u večernjim satima i zajedničko druženje uz hotelsku glazbu.

Treći je dan bio rezerviran za odlazak na planinu Lovćen koja se nalazi unutar područja nacionalnog parka i uzdiže se iznad zaljeva Boke Kotorske. Na relativno uskom prostoru susreću se brojni i raznovrsni oblici reljefa, planinske su padine kamenite, s brojnim škrapama, jamama i dubokim vrtačama, dajući krajolicima specifičan slikoviti izgled. Spoj je to dvije sasvim različite prirodne cjeline, mora i kontinenta gdje se susreću oba klimatska tipa. Sa vidikovca, pruža se nezaboravan pogled na Bokokotorski zaljev koji „oduzima dah“ svojom ljepotom. Na području ovog nacionalnog parka značajnu vrijednost čini kulturno-povijesno nasljeđe. Čuvene lovćenske serpentine u nekih su pobudile divljenje, ali i strah. Stari put od Kotora vijuga uz Lovćen do Njeguša, živopisnog planinskog sela u kojem se nalaze rodne kuće Petra II. Petrovića Njegoša, znamenitog crnogorskog vladike i pjesnika iz XIX. stoljeća i posljednjeg vladara Crne Gore, kralja Nikole I. Petrovića. Lovćenski kraj obiluje i brojnim elementima narodnog graditeljstva. Autentične su stare kuće i seoska guvna, kao i kolibe u katunima - ljetnim stočarskim kućama. Najmonumentalniji spomenik nacionalnog parka Lovćen je Njegošev mauzolej, podignut na Jezerskom vrhu, mjestu koje je ovaj istaknuti pjesnik i mislilac još za života izabrao za vječni počinak. Mauzolej je izgrađen u stilu bečke secesije, prema zamisli Ivana Meštrovića. Ponovno se vraćaju u podnožje, grad Cetinje, sjedište političke i vjerske vlasti u državi. Razgledavali su dvor kralja Nikole Petrovića, brojne ambasade, Cetinjski manastir iz 18. stoljeća u kojem se čuvaju svete relikvije: ruka Sv. Ivana Krstitelja i komadić istinskog Križa.

Na putu u Bijelu, zaustavili su se u gradiću Perastu čije se ime veže uz otočić Gospe od Škrpjela. Otok i kapela podignuti su u znak zahvalnosti Gospi za ozdravljenje jednog od dvojice braće koji su na tom mjestu pronašli Gospinu sliku. Ovaj otočić stvorili su peraški pomorci potapajući brodove i polažući kamenje u njih tijekom 250 godina. Na malenom otočiću površine 3030 m2 nalazi se crkva izgrađena sredinom XV. stoljeća koja se arhitektonski nadograđivala i svoj je sadašnji izgled dobila poslije 1666. godine. Uz crkvu se  nalazi  i čuvareva kuća, prezbiterijalna kapela i zvonik u baroknom stilu. Posebno je vrijedan kameni stol prislonjen na zapadnu fasadu crkve u tipičnim baroknim formama koji počiva na dva primitivno isklesana titana. Mali vrt okružen kamenim zidom nastao je u novije vrijeme kao izraz potrebe male samostanske zajednice na otoku, a i kao svojevrsni simbol jer je zemlja kojom je nasut donesena iz svih mjesta Boke Kotorske. Središnje mjesto u unutrašnjosti crkve zauzima niša u kojoj je smještena škrpjelska Gospa koju natkriljuje mramorna kruna čiji veo sa strane pridržavaju anđeli. Dva mramorna kipa sa strane sv. Ivana Evanđeliste i sv. Roka rad su mletačkog kipara Franceska Gaia. Četiri velike slike na platnu krase tambur kupole. Rad su đenoveške škole iz XVII. stoljeća i prikazuju scene Marijina života: „Rođenje Bogorodice“, „Uvođenje djevojčice Marije u Hram“, „Bezgrješno začeće“ i „Prikazanje Isusovo“. Najvrjedniji predmet iz cijele crkve je Škrpjelska Gospa. Naslikao je kotorski slikar Lovro Marinov Dobričević oko godine 1452. tehnikom tempere na cedrovoj dasci. Na bočnim zidovima crkve i u ogradi korskoga dijela nalaze se srebrne zavjetne pločice koje su mornari donosili u znak zahvale Gospi za preživljeni brodolom na moru. Zavjetne se pločice donose i danas. Među znamenitostima koje krase ovaj prostor su i staklene vitrine u kojima se čuvaju djela domaćih zlatara, dio bogate zbirke zavjetnih darova, najstariji kršćanski znak iz Perasta – križ urezan u tegulu iz kasnoantičkih vremena, zbirke srednjovjekovnih ključeva i brava, zbirka zavjetnih slika brodova, škrinja – najstariji komad namještaja u Boki, rijedak propeler na ručni pogon koji je i danas u funkciji. Osobitu pozornost privlači slika (goblen) gornjeg dijela glavnog oltara crkve s ikonom Gospe od Škrpjela. Zavjetni je rad Peraštanke Jacinte Kunić. Predaja kaže da je strpljiva djevojka vezla punih 20 godina. Posebna je zanimljivost da je osim svilenih, srebrnih i zlatnih niti, koristila i niti prirodne kose za izvedbu frizura na prikazanim likovima. Iz potpisa saznajemo da je rad završila 1828. godine. Slikarska skica sa strane svjedoči da Jacinta Kunić nije bila samo strpljiva vezilja, već i talentirana slikarica. Ispunjeni dojmovima, vraćaju se u Bijelu.

Četvrti je dan  bio predviđen za povratak kući. U Dubrovniku su prošetali Stradunom i popili kavicu, u Jablanici ručali i sretno se vratili kućama.