Mjesec hrvatske knjige 2011. godine posvećen je pjesništvu
Svaki dan pročitajte jednu pjesmu hrvatskog pjesnika.
Anka Žagar: PISMO (1954.)
da vjetar ima što zaljuljati
a onda sam se umjesto pjesme pojavila ja
precizna božja sva prozirna životinja
držeć se za ruku kao što čine žalosni stihovi
kada u tijelo tvoje uđu kao u tunel
da su puna usta riba koje sada cvatu jer
su se rastopile lisnate im tame, da ova
bijela pisma nesretno plutaju baš kao dvije
siromašne kolibe iznad podzemnih voda
pa da mi kažeš
a da ti ne uzmem
jednog dana kad budem lijepa
obična mala smrtonosna pahulja
tik uz samu opnu
od noćiva od tvojega, koji piješ kristal, moje
šumsko mlijeko, mač i katedralu, što kroz smijeh se
uspužu u buktinju smijehu, da kakvi su to nasadi,
breze breze blesulje, te rahle žene slavenske, što
sva bih u kost pobjegla i uvis, pa ako po rubu
klonula to je samo haljina kada me ne dozivaš
bijela kosti breze, dođi da se susretnemo. gašen
tvoj kreč i nesretno žensko pismo, a što će mi
taj stih ako nije moj, jer breza breza duboka
si voda ti, duboka si pa se ne vidi, sam tkala
tvoju zjenicu, sam tkala tkala tkala ju
