Svijete, čitaju te pjesnici!
Stoga, čitajmo pjesnike.
Mjesec hrvatske knjige 2011. godine posvećen je pjesništvu
Svaki dan pročitajte jednu pjesmu hrvatskog pjesnika.
Danijel Dragojević (1934.)
Stanica
Tridesetak godina svaki dan gledam kako se ispred mog prozora
vlakovi zaustavljaju i odlaze. Prolaze tereti, ulaze i izlaze ljudi, voze se,
sjede, stoje na prozorima, u hodnicima, izgledaju ovako i onako, putuju
tko zna kamo – i ja sve te godine taj prizor ne prestajem gledati, ne umara
me i ne dodijava mi. Uvijek sam, štogod radio, malo s vlakovima i ljudima,
malo ulazim i izlazim, malo putujem, malo izbacujem kofere i odlazim u
neku ulicu na neki kućni broj. Kada sam pribraniji učini mi se da je to
najrealniji trenutak moga života. Dolazak i odlazak me uspokoje i stave na
pravo mjesto, postajem nomad koji putuje i ne pomaknuvši se. I uistinu
sam sretan što su me prilike postavile na stanicu pored pruge. Ljudi dolaze
k meni, odlaze od mene, prolaze ne zaustavljajući se, a ni ne znaju da sam
s njima. Čovjek u vožnji i na stanici – kako je to pravo stanje svakog stanja,
naravna slika i slika naravi: protok, naime, najmanje je loš. Možda ipak
nisam najbolje iskoristio taj položaj? A zašto bih ga iskoristio i pomoću
njega postao bolji? Gledao sam prizor i sudjelovao u njemu kako sam
mogao i znao. Zahtjevnost je prenesena iz knjiga: da se sve upotrijebi za
neko napredovanje, za neku svrhu. Kad već ima toliko vlakova i prizora,
zašto tražiti koristan i nadmoćan zbroj, zašto sve zajedno pamtiti, kada će
sutra ionako biti novih vlakova, drugih ljudi koji će ulaziti, izlaziti, vikati,
vući prtljagu, nekamo žuriti bez ikakva zaključka?
